Sweden Rock 2012

Nakon 8 uzastopnih hodočašća u najveće svetište metala nekako sam bio uvjeren da ću ove godine, riječnikom kartaške igre bridge, „passirati“ ovu godinu. Razloga je više: obiteljske obaveze, poslovne obaveze, financije, relativna neatraktivnost bendova... Pod pojmom „neatraktivnost“ ne smatram da izabrani bendovi za ovogodišnji SRF nisu dovoljno dobri ili atraktivni nego je to objektivni stav osobe koja je u svojoj metalnoj karijeri vidjela uživo SVE bendove koji su mi bili iznimno ili barem jako bitni u životu. Naravno, ne znači da ako sam neki bend vidio jednom da ga ne želim vidjeti još sto puta ali odlazak u Švedsku ipak nije tako jednostavan (ni logistički, ni vremenski, ni financijski) e da bih tamo išao reda radi. Istina, postojalo je nekoliko imena koja su me strašno golicala a jedno od njih koje me je privlačilo kao što medvjeda privlači med je najava co-headlinerskog koncerta jednog od mojih najomiljenijih grupa / heroja: King Diamonda!!! Povijest naših međusobnih odnosa je jako dugačka i koloristična. Tamo negdje u jesen prethistorijske 1986. godine u mom rodnom Slavonskom Brodu (gdje sam tad živio i kalio se kao mladi metalac) pojavio se iz vedra neba neki lik iz Berlina, gastarbajterski sin, Đuro Kosić. Iako sam već nekoliko godina do tada intenzivno inhalirao metal, kazeta koju mi je navedeni Đuro posudio na preslušavanje je bio trenutak kao kad majmun u Odiseji u svemiru 2001. otkrije kost kao oružje i ukaže se monolit: prelazak u jednu novu (glazbenu) dimenziju. Na toj kazeti su bile i 2 Kingove pjesme, zapravo jedna od Mercyful Fate: The Oath i druga od King Diamonda: The Candle. Ostalo je povijest. Prvi pokušaj da ga uknjižim (i pogledam, naravno) se zbio u veljači 1990. godine. U tim godinama moje obožavanje Kingove glazbe je bilo na vrhuncu pa kad je objavljeno da će King Diamond gostovati 26.02.1990. u Ljubljani u okviru turneje za promociju albuma Conspiracy, moja ushićenost nije imala granica. Diverzantska grupica metalaca iz Slavonskog Broda je okupirala jedan kupe u vlaku i krenula na to epsko putovanje (danas mi je mentalno lakše otići na put u Švedsku nego nekada u Ljubljanu). Za svaki slučaj već smo u ranim prijepodnevnim satima došli, otrčali u Kompasovu poslovnicu i kupili ulaznice. Neću zaboraviti da sam bio šokiran jer su djelatnici poslovnice bili pod maskama (tih su dana bile poklade (maskenbal)). Oko 18.30 smo krenuli prema Tivoliju a tad je uslijedio šok: već na putu prema dvorani smo počeli sretati metalce koji su se vraćali iz dvorane i koji su nam rekli da je koncert otkazan! Iako se ne sjećam, ali ne bih se začudio da sam zaplakao od jada iako sam tad imao 21 godinu!
Nikad provjereno objašnjenje je bio da nisu mogli ući sa svojom opremom u bivšu Jugu na putovanju iz Grčke, jer su imali neprimjerenu scensku opremu. Tek sam relativno nedavno saznao da su otkazali koncert jer su dan poslije imali koncert u Španjolskoj pa poslije Ljubljane ne bi tamo stigli. A vi sad procijenite što im je bilo bitnije
Slijedeća pušiona je bio odlazak na Mercyful Fate u Njemačku 1993., pa odlazak u Beč na zajednički paket King /Mercyful Fate 1997... Sa svakom najavom Kingove turneje u meni je rasla frustriranost jer sam ju svaki puta uspio propustiti
Konačno sam ga vidio ali s Mercyful Fate-om u Ljubljani, kao gosta Metallice a sam King Diamond band tek 2006. u Budimpešti na Puppet Master turneji. Koliko sam bio pod dojmom koncerta govori i podatak da sam ga mjesec dana kasnije ponovo otišao pogledati u London.
Eto, bio je ovo jako dugačak uvod kojim sam htio reći zašto sam ipak u zadnji tren ipak odlučio otići na SRF. U najavi je bilo rečeno da će u 2012. King imati samo 2 koncerta u cijelom svijetu od kojih je jedan bio na SRF-u a drugi na Hellfest-u u Francuskoj. Nakon toga stvarno više nije bilo dileme hoću li ići ili ne.
Iako sam već pretjerao s uvodom moram još reći riječ-dvije-sto o načinu kako doći u to živopisno mjesto, Norje, gdje se festival održava, kao i o tamošnjem smještaju. Hvala Bogu i slobodnom poduzetništvu koje nam je dalo low cost avio prijevoznike pa me je avionska karta Budimpešta – Malmoe koštala nevjerojatnih 14 eura (sa svim taksama!). Inače, više volim doletjeti u Kopenhagen jer vlak za Švedsku ide sa aerodroma pa se može uštedjeti novac za lokalni transport. Recimo, autobus od aerodroma do željezničkog kolodvora u Malmeu košta 109 škr, što uopće nije malo. Od Malmoa se vlakom ide do Solvesborga a odatle ima organiziran autobuski prijevoz do samog festivala. I ta karta je prilično skupa, 60 škr.
Slijedeći problem je smještaj. Kako se događaj odigrava u navedenom selu, jedini suvisli smješta je camping jerbo turističkih kapaciteta u selu – nema! Poduzetništvo na švedski način znači da je svaka livada, svaka šupa i svaka štala pretvorena u turističke kapacitete (bitno da svi brondaju kad dođu u Hrvatsku kako im je sve skupo i nekvalitetno!). Međutim, ni to ni približno ne zadovoljava potrebe. Iz moje perspektive, samca, ni najmanje me ne privlači tegliti šator pa se gnjaviti s njegovim postavljanjem. Stoga već nekoliko godina idem tamo a smještaj mi s svodi na onu Metallicinu: where i lay my head is home! E, zadnje dvije godine mi je pukao film jer mi je taj način postao prenaporan a uz to se i vrijeme prilično pokvarilo pa se ljetni lipanj u Švedsku pretvorio u Zimovanje u Jakobsfeldu!
Kako imam 43 godine više mi se ne da uvlačiti u mokru vreću i sam mokar do gole kože, jer je cijeli dan padala kiša. Zapravo, kad malo bolje razmislim, to je bio jedan od glavnih razloga zašto sam pod upitnik stavio ovogodišnji odlazak u Švedsku.
Međutim, na kraju sam ipak otišao i to nikad lošije pripremljen!
Do sad sam se uvijek nekako uspio snaći (ovom prilikom se i službeno, napismeno, zahvaljujem slovenskim metalcima kojima sam se nekoliko puta besramno uvalio u šator!).
Odmah po dolasku na festival eksalirala je mala kriza. Naime, kako sam u zadnji tren odlučio ići na SFR tako sam se onda u zadnji tren prijavio za press akreditaciju, koja je došla u 1 ujutru onog dana kad sam kretao na put! Bio sam uvjeren da ona znači i ulaznicu za festival. Ali, malo morgen
Iako sam u ovih 8 godina postao jedna vrsta maskote na SRF-u a nadasve pouzdan sudionik svih press konferencija (jer me zanimaju svakojake sitnice i o bendovima znam i ono što oni više o sebi ne znaju), očito sam pao u nemilost pa mi je besplatna karta (koju sam uredno dobio 6 puta) ovaj put bila uskraćena
Taman sam tih 260 eura htio potrošiti na cdove i na nastavak svog puta (direktno poslije Švedske sam otišao u Poljsku na europsko nogometno prvenstvo, ali to je neka druga priča) ali sam ipak morao zadnji novčić dati za kartu. Sva sreća da sam uopće imao toliko novaca kod sebe... Unatrag nekoliko godina SRF je osim redovna 3 dana uveo i takozvani „nulti“ dan kad su samo 3 sporedne pozornice aktivne i kad ne nastupaju glavni igrači. U zavisnosti od tih srednjih bendova odlučujem hoću li ići i na taj dan ili ne. 2012. sam se odlučio ići iako mi to uvijek predstavlja logistički problem (čitaj: smještaj). Ove godine su me izuzetno taj nulti dan zanimali Edguy, H.E.A.T., Sabaton i Dynazty.
Svaki put kad se pojavim na platou ispred festivala gdje se rješavaju akreditacije i slične stvari, opije me neopisiv osjećaj, kao da se napušim (valjda je takav osjećaj; nisam se nikad napušio pa pretpostavljam da bi moglo biti nešto slično). Moja opijenost je bila malo poljuljana jer sam se, netom po spuštanju putne torbe na pod, latio mobitela i na svoju tugu i žalost pročitao poruku od supruge da mi se 5-godišnji sin razbolio i da ga je otresla temperatura
To su trenuci kad se zapitam nisam li ipak postao „too old for this shit“ (kako kaže Danny Glover u Leathel Weapon, svim nastavcima) i da sam ipak trebao ostati doma...
No, kako nisam ni na koji način mogao pomoći svojoj obitelji nije imalo smisla zapomagati. Nakon preuzimanja karte i press propusnice zaputio sam se u festivalsku zonu.

06.06.2012.

1. bend koji sam vidio su švedski melodični metal bend H.E.A.T. Zanimljivo, oni su jako čest gost SRF-a a relativno sam ih malo puta gledao kako spada jer su se uvijek poklapali s nečim što mi je bilo važnije u tom trenutku. H.E.A.T. je tipični 80-te revival band i to na najvišoj mogućoj razini. Ne bih se začudio da su im Europe iz 80-tih glavni uzori. Poblike je bilo nevjerojatno puno ispred pozornice što obično implicira da je organizator pogriješio s odabirom pozornice i vremenom sviranja. U jednom od zadnjih reportaža sa SRF-a sam pisao da se broj čudaka ili bolje rečeno, čudno odjevenih ljudi rapidno smanjio ali ove godine su se ponovo pojavili skijaši i slični likovi.
Odmah poslije njihovog koncerta odjurio sam pogledati švedske metalce The Crown i iako ih uopće ne poznajem bio sam prilično impresioniran onim što sam vidio. Sjećam se da sam još za vrijeme koncerta poslao sms prijatelju u Hrvatsku s napomenom da gledam novi Slayer i to iz rane faze. Impresivno!
Bio je to odličan početak festivala i dobra najava za glavnu grupu večeri: Edguy! Band je bio na turneji na kojoj su promovirali novi album Age of the Joker i s nestrpljenjem sam očekivao njihov nastup. Prvi put sam ih gledao pradavne 2001. u Hamburgu u legendarnoj Markthalle. Tad sam bio toliko oduševljen nastupom, pjesmama, izvedbom i kompletnim show-om da sam ih dugo nakon toga interno zvao „mali Maiden“. Već nekoliko puta kasnije više nisu bili na tom nivo a nastup u Švedskoj 2012. mi je bio, blago rečeno, razočarajući. Već sam milijun puta rekao da mi na jetra idu raznorazna sola a sad bih dodao da mi ni polusatno pričanje viceva ne treba za vrijeme koncerta. Svaka čast Tobiasu, ali njegovi vicevi su još daleko od viceva o Muji i Hasi. Na žalost, zbog njegovog konstantnog lamentiranja, komentiranja i viceva, dinamika koncerta je bila bitno narušena. Netko manje obziran od mene bi napisao da je koncert jednostavno bio dosadan! I ne bi puno pogriješio! Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u mojoj koncertnoj karijeri kad sam jedva čekao kraj koncerta nekog benda kojeg volim. Na Edguy-jevu žalost Avantasijini koncerti su 10x bolji i dinamičniji. Ako ništa drugo, spektakularniji!
Kraj koncerta mi je donijeo nove probleme: gdje spavati??? Slovenske kolonije nije bilo nigdje na vidiku ili se negdje dobro ukopala, neki pokušaji u lokalnim štalama su završili već na „recepciji“ istih jer su „recepcioneri“ tražili lovu kao da nude Hilton. Spas je došao u zadnji čas. Naime, naletio sam na svoje stare prijatelje Šveđane koji imaju štand na kojem prodaju „kebab“ od divljih svinja. Oni su me primili kao brata i velikodušno mi ustupili mjesto ispod susjednog kamioneta za hot dog tako da sam ipak imao poluosovinu..., pardon, krov nad glavom. Na žalost, u Švedskoj se globalno zatopljenje manifestira polarnim hladnoćama u 6.mjesecu pa sam se dobrano smrzao te noći. Tome je pomogla i činjenica da mi se luft madrac probio odmah 1.noći pa sam spavao u vreći direktno na travi. Temperatura je tih noći padala do 3 stupnja! Ujutru više nisam znao kako se zovem. Toliko sam se ismrzavao po noći da sam se pred jutro, kad je najhladnije, od zime budio svaki čas


07.06.2012.

1.pravi radni dan na SRF-u je počeo s meni nepoznatom švedskom grupom Deals Death koji su svirali na Zeppelin stage (4.po rangu). Band svira nekakvu mješavinu power symphonic metala s žešćim vokalom. A njemu je bilo jako vruće pa je bio gol do pasa, dok sam ja bio zakopčan do grla. Za band koji prvi put gledam imam samo riječi hvale. Poslušajte i pogledajte na youtube pjesmu Fortified. Prva liga!
U 12:15 na Sweden stage-u (3.rang) su započeli kultni kanadski metalci Exciter. Neki stari metalci će se sjetiti da je svojevremeno u bivšoj Jugi izašla ploča - kompilacija Beyond Metal Zone na kojoj su se prvi puta u Jugi službeno pojavile pjesme Megadeth-a, Agent Steela i sličnih bendova pa tako i navedenog Exciter-a i to pjesma Break Down The Walls! I dan danas se sjećam uvoda na bubnjevima ? Kad sam kasnije sreo bend i s njima pričao na SRF-u bubnjaru sam spomenuo da mi je to i dan danas njihova najdraža pjesma a on se samo nasmijao i rekao da imaju puuuuno puuuno boljih pjesama od te. Uglavnom, Exciter je nekad bio heavy metal trio a unatrag nekog vremena su doveli pjevača. Naravno, kako se radi o bendu koji je skoro 30 godina na sceni godine su učinile svoje. Međutim, i dalje ti srednjovječni muškarci s velikim pivskim trbusima žestoko praše. Pjesme poput Heavy Metal Maniac, Pounding Metal, Long Live the Loud i za kraj izvedena Violence and Force su poput obvezne heavy metal lektire!
Osim 4 glavne pozornice postoji još jedna koja se zove Rockklassiker - Nemesis a zapravo se radi o pozornici koju SRF u suradnji s švedskom državnom upravom organizira i na kojoj mogu svirati mladi (i stari) demo bendovi. Ove godine sam prilično vremena proveo slušajući i gledajući što će nam švedska budućnost donijeti! I mogu reći da nema zime ? Zanimljivo, u toj agenciji radi i jedan Hrvat koji me je prepoznao jer sam, po dobrom starom običaju, i dalje bio odjeven u prepoznatljiv kockasti hrvatski nogometni dres ?
U 13:45 na Zeppelin stage su započeli s nastupom Englezi Little Angels. Početkom 90-tih su imali prilično uspjeha međutim meni su ipak bili odveć mekani i bezukusni. Gledao sam ih 1993. u Minhenu kao predgrupu Van Halenu i nisu me ni najmanje dojmili. Međutim, ovaj nastup u Švedskoj mi je jako dobro sjeo i bio sam zadovoljan što ih nisam preskočio. Naravno, čak 6 pjesama je bilo s njihovog broj 1 albuma na UK ljestvici: Jam.
Kasnije sam krajičkom oka bacio pogled na Exodus ali koliko god se trudio iz godine u godinu ne mogu se natjerati provesti više od 15 minuta na njihovom koncertu. Glazba mi je ok ali taj tip nastupa, taj image koji oni imaju (pogotovo pjevač) mi je potpuno stran i nikad se na njega nisam navikao. Jedina zanimljivost je bila za švedske prilike neubičajeno aktivna publika koja je u jednom trenutku stvorila i mosh pit. I to je jedna od stvari koji mi baš nisu nikad bile jasne koja im je svrha...
Drevni američki doom metal band Saint Vitus je bio sljedeći bend koji sam otišao pogledati. Malo je neobično takav tip benda gledati u 4 popodne... Zanimljiv bend ali ipak nekako mi se činio da je bio u krivom trenutku na krivom mjestu; barem što se mene tiče. Vjerojatno bih rado pogledao cijeli koncert ali već u 16:30 je počinjao koncert benda koji sam čekao više od 25 godina! Zapravo, da budem iskren, taj mi bend nije baš toliko puno značio u životu ali se moja prva spoznaja o njemu poklopila s spoznajom o cijeloj LA sceni 80-tih a o njima je u jednom broju časopisa Pop Rock pisala legendarna ex-Yu metal novinarka Jadranka Janković. Inače, mislim da je dotična novinarka zaslužila nagradu za životno djelo! Toliko sam već napisao a nisam napisao ime benda: Night Ranger! Zapravo, jedino sam njihov album 7 Wishes dobro znao jer je PGP RTB izdao tu ploču! Mogu reći da je to bio jedan od koncerata za pamćenje! Imam teoriju da se nitko po pitanju pravljenja atmosfere i spektakla ne može mjeriti sa američkim bendovima iz 80-tih. Svi članovi benda jure okolo, poziraju s instrumentima, gestikuliraju, pjevaju, komuniciraju s publikom... Nakon raspada benda 1989 svatko je otišao na svoju stranu i pokušao nešto drugo napraviti. Najuspješniji su bili Damn Yankees,bend koji je basist i pjevač Night Ranger-a Jack Blades oformio s Ted Nugentom i Tommy Shaw-om iz Styx-a pa su tako na ovom koncertu odsvirane dvije megapopularne Damn Yankees pjesme: Coming of Ages i High Enough, ultra popularna balada . No, ni to nije bio kraj obradama jer se i gitarist Brad Gillis imao čime pohvaliti. Naime, nakon pogibije Ozzyjevog legendarnog gitariste Rhandy Rhodsa, Brad Gillis je bio zamoljen latiti se gitare i s Ozzyjem završiti Diary of Madman turneju. Stoga su Night Ranger odsvirali u spomen Rhandy Rhoadsa pjesmu Crazy Train. Da iznenađenjima ne bude kraj pobrinuli su se dovodeći specijalnog gosta Dee Snider-a, pjevača Twisted Sister koji je s njima otpjevao njihov hit You Can Still Rock in America. Koncert su završili sa svojim najvećim hitom Sister Cristian te pjesmom Don't Tell Me You Love Me. Za nekog poput mene tko lovi preostale draguljčiće za svoju metal krunu, ovaj dragulj je imao posebno mjesto. Sve u svemu, mega koncert.
U intermecima između 2 glavna benda sam malo malo odlazio do već spomenute Nemsis pozornice i svaki puta bio sve više i više impresioniran mladim bendovima poput Evasive i Incarnit. Ne smijem ni propustiti spomenuti da sam nazočio press konferenciji benda STEEL PANTHER. Mislim da nije potrebno spominjati da je to bilo jedno izuzetno zabavno iskustvo. Riječ „ozbiljnost“ ne postoji u njihovom riječniku. Vaš reporter je u nekoliko navrata postavljao pitanja a jedno od onih koje se sad sjećam je glasilo otprilike ovako: u 12.mjesecu 2011. sam vas gledao u Londonu, u Wembley Areni kao goste Motley Crua i headlinera Def Leppard i još nikad nisam vidio da je puna dvorana a bilo je nazočno oko 13.000 metalaca aklamacijom i s nevjerojatnim oduševljenjem pozdravila nastup jedne predgrupe i nosila bend kroz cijeli koncert! Možete li to komentirati? Naravno, odgovor koji sam dobio nije imao veze s mojim pitanje. Ja sam još dobro prošao jer sam muško ali novinarke su „masakrirali“! Sve koje zanima mogu pogledati cijelu press konferenciju >na youtubu.
Od cijelokupne zajebancije na press konferenciji najzanimljiviji je bio trenutak kad su pjevač i gitarist izveli pjesmu Holy Diver. Izgledalo je kao da pjevač pjeva a gitarist je imao rukom pokrivena usta i zapravo je on pjevao dok je pjevač samo pravio grimase da pjeva! Fantastično. Iza njihovog šaljivog nastupa, na trenutke vulgarnog i bezobraznog se kriju 4 prvoklasna glazbenika.
Osim Steel Panther-a pohodio sam i press konferenciju Sebastiana Bacha. Valja podsjetiti da je S.Bach zadnji put bio na SRF-u 2005. i totalno razvalio!!!! Bio je to jedan od najboljih i najenergičnijih koncerata koji sam uopće gledao na SRF. Međutim, greškom organizatora bio je stavljen na 3.rangiranu pozornicu u 15:00. Ne moram reći da je ispred pozornice bilo more ljudi. S.Bach je trebao ponovo svirati nekoliko godina kasnije ali je imao komunikacijske probleme i ne bi stigao na vrijeme na koncert pa nije ni dolazio u Švedsku. Koga zanima može cjelokupnu press konferenciju pogledati ovdje a ja ću samo ponoviti jedno od pitanja koje sam mu postavio: „kroz medije se uvijek provlači da si jako dobar prijatelj sa Axl Rose-om, pjevačem Guns 'n Roses i uvijek ga braniš. Možeš li objasniti vaš odnos?“ I onda je krenula cijela odiseja. Sebastian Bach spada u izuzetno zanimljive i razgovorljive sugovornike koji vam se uvijek direktno obraća iako ga sluša cijeli auditorij na press konferenciji, što stvara jedan prisan odnos.
Neposredno poslije press konferencije Sebastiana Bacha sam prolazio pokraj Nemesis pozornice i vidio gomilu jednoobrazno odjevenih dječaka, točnije njih 6, od kojih 2 vokala, jedan melodik, drugi kao iz groba. od svih bendova koji su svirali na toj pozornici oni su bili uvjerljivo najzanimljiviji. Zovu se Beyond All Recognition.
Odmah nakon press konferencije sam odjurio na koncert Steel Panthera koji je upravo počinjao. Prilično su velik skok napravili od benda koji je prije par godina, promovirajući 1.album, svirao poslijepodne na 3.rangiranoj pozornici do co-headlinera na Rock stage-u promovirajući tek 2.album! O koncertu ne treba trošiti ni riječi. Podrazumjeva se da je glasan, zabavan, dinamičan, vulgaran, mačoističan, seksističan ali na kraju uvijek i jedino: heavy metal!
Nakon Steel Panther-a nastupilo je neko zatišje po pitanju bendova koje mene zanimaju pa sam onako usput, šetajući se, pogledao Mastodon na glavnoj pozornici (strava i užas!), Graveyard na Zeppelin stage-u (solidno) a malo sam i cunjao okolo. Kako su moji prijatelji sa svojim kebab štandom izvan festivalske zone, išao sam s vremena na vrijeme promijeniti odjeću ili jesti. O životu izvan festivalske ograde a za vrijeme trajanja festivala bi se moglo napisati puno riječi. Tamo se nalazi brdo štandova sa svim mogućim stvarima potrebnim jednom metalcu koji drži do sebe (majice, prišivke, lanci, čizme, cdovi, ploče, kebab, pivo...). Međutim, tamo se može naći i cijela plejada živopisnih likova. Ovaj put mi je pozornost privukla jedna religiozna skupina koja se borila protiv sotone na festivalu! Skupili su se oko improviziranih križeva i pjevali (valjda) religijske pjesme.
U 21:45 je bilo vrijeme za 1.headlinera na Rock stage-u. Čast i privilegija je pripala Sebastianu Bachu. Početak koncerta je bio žestok, onako ravno u glavu, s pjesmom od Skid Row: Slave to the Grind. Bach je fantastičan showman i kroz cijeli koncert nas je vodio lakoćom. Kao što je bilo za očekivati, set mu se dobrim sastojao od pjesama Skid Row-a mada je svirao čak 6 pjesama sa svog zadnjeg solo albuma Kicking and Screaming i 2 sa prošlog albuma Angel's Down. Zanimljivo, predzadnja pjesma je imala posebnog gosta i to ni manje ni više nego Dee Snider-a (opet!) te su zajedno izveli pjesmu od Twisted Sister: We're not gonna take it i za kraj udarnu pjesmu od Skid Row: Youth Gone Wild. Ne smijem propustiti reći da je koncert bio izvrstan, nabijen energijom kao kakva centrala a impresivna je bila i publika, jedna od najvećih koje sam vidio na nekom bandu koji je svirao na Rock stage-u.
Žao mi je što se koncert S.Bacha preklapao s koncertom Dimmu Borgira. Iako nisam njihov fan volio bih da sam ih mogao gledati jer mi je njihov nastup na Earthshaker festivalu u Njemačkoj 2005. ostao u izuzetnom sjećanju!
A onda je nastupio najgori trenutak u svih mojih 9 hodočašća na SRF: Soundgarden kao headliner najboljeg heavy metal / hard rock festivala na svijetu!!!! Teško mi je zamisliti što je ponuklo organizatore SRF-a da dovedu taj band!!!??? Kao da svi pate od kolektivne amnezije! taj bend i njemu slični su u jednom trenutku igrali o glavi cijelom heavy metal / hard rock pokretu sa svojim grunge pokretom koji se pojavio početkom 90-tih. I dan danas se živo sjećam tih dana i kataklizme koja je nastala u heavy metal svijetu pojavom i popularizacijom grunga. Brzina širenja te epidemije je bila brža od tsunamija koji je pokosio Indokinu prije nekoliko godina! U jednom trenutku sam pomislio da nisam valjda ja jedini koji tako razmišlja! Na svu sreću, publika SRF-a je pokazala što misli masovno napuštajući zonu festivala. I sam sam, valjda 1. puta u životu nakon 1.pjesme otišao sa glavnog benda jer je ono što sam čuo i vidio personifikacija svih mojih glazbenih noćnih mora.
Sva sreća da je na štandu mojih prijatelja Šveđana bilo jako veselo pa sam za čas zaboravio tu pošast! Ne ponovilo se!

08.06.2012.

2. dan mi je donio jedno od najugodnijih iznenađenja svih mojih 9 odlazaka na SRF a to su bili Latvijci: Skyforger. Kako su bili 1.band koji su otvorili koncert u petak otišao sam onako reda radi do Zeppelin stage i tamo vidio neke srednjovjekovno-rusko-sjevernjačko odjevene glazbenike. Kako mi ništa drugo nije bilo po rasporedu ostao sam neko vrijeme gledati i slušati njihov nastup. I ostao ukopan cijeli koncert! Ne sjećam se kad me je neki bend toliko oduševio. Skyforger sviraju pagan metal uz obilato korištenje latvijskih narodnih melosa. Zapravo, najviše me i oduševila jedna obrada njihove tradicionalne pjesme. E sad, da živim još 100 godina ne bih mogao reći kako se zove ta pjesma ? Valja napomenuti da je gitarist ujedno i pjevač benda.
Nakon njih sam se preselio do Rock stage (2. po rangu) svjedočiti nastupu nove supergrupe Adrenaline Mob. Kao i većina sličnih pokušaja udruživanja renomiranih glazbenika u nekakav superprojekt rezultat uglavnom nije ni približno odgovarajući pojedinačnom renomeu navedenih glazbenika. Ista priča vrijedi i za Adrenaline Mob. Band čini općepoznata bubnjarska hobotnica Mike Portnoy, još uvijek pod dojmom nogiranja iz Dream Theater-a, Russel Allen, pjevač Symphony X-a, John Moyer, basist Disturbed-a i gitarist Mike Orlando. Band je izdao album Omerta i na SRF-u ga odsvirao gotovo u cijelosti. Nisam neki ljubitelj Russel Allena pa me ni njegov nastup i pjevanje pod etiketom Adrenaline Mob-a nije nešto posebno oduševio. Mike Portnoy je bio zabavan kao i uvijek ali što vrijedi kad su pjesme tako tako. Teško je zapravo definirati što oni sviraju. Heavy u svakom slučaju. Zapravo, možda sam malo nepravedan jer realno, uopće ih nisam nikad prije slušao pa sam ih mogao ocijeniti samo na koncertu. Zato mi je najbolje sjela pjesma koju su izveli na bis: Black Sabbath-ovu: The Mob Rules! ? Inače, pjesmu su snimili i objavili na japanskom izdanju svog 1.albuma.
Uvijek rado gledam koncert Axel Rudi Pella a tako je bilo i ovaj put. Gledao sam ih godinu dana prije na Bang Your Head festivalu i tamo su totalno razvalili. Bili su headlineri također nultog dana, takozvanog „warm-up“ koncerta koji se održavao u dvorani i onda je to sasvim druga priča. Taman kad je počeo koncert AR Pella počela je kiša. Razumljivo je da koncert nije ni upola toliko dobar kad kiši jer osim neugode i mogućnosti da navučete upalu pluća, kiša i vjetar imaju jako loš utjecaj na zvuk a kako je tek glazbenicima na pozornici da i ne govorim. A.R.Pell je nastupao u okviru promotivne turneje za album Circle of the Oath. Osobito cijenim pjevača Johnny Gioelija i zbog njegovih vokalnih mogućnosti ali i kao izvrsnog showmana. Mislim da je ovo bio 3.nastup Axel Rudi Pella od 2004. od kad idem na SRF.
Odmah iza A.R.Pella, na suprotnoj pozornici počinjao je koncert koji me žarko zanimao: Michael Schenker Group. U nekoj drugoj situaciji ne bih dao ni pišljiva boba za njegov koncert jer još uvijek pamtim njegov odvratan nastup na SRF-u prije par godina kad ga se čak i njegov basist javno odrekao nakon tog koncerta. Međutim, ovaj put MS je skupio ekipu starih škorpiona, bubnjara Hermana Rarrebela i otpisanog basistu Francisa Buchholz-a a mikrofona se latio „gun for hire“, pravi „plaćenik metala“ Dougie White. Koncert me najviše zanimao jer je bilo najavljeno da će veći dio koncerta činiti stare pjesme od Scorpionsa, uglavnom sa Lovedrive albuma, na kojem je Michael Schenker svirao. Na žalost, kiša koja je počela za vrijeme koncerta Axel Rudi Pella se još i pojačala za vrijeme koncerta MSG-a pa sam dobar dio koncerta odgledao sa sigurne udaljenosti, skriven ispod nadstrešnice jednog bara. O koncertu mogu reći tek nekoliko riječi: da, svirali su puno starih pjesama od Scorpionsa, da, Dougi White, inače odličan pjevač, zvuči grozno pjevajući pjesme koje originalno pjeva Klaus Meine i da, bio sam potpuno mokar jer sam ipak u jednom trenutku napustio sklonište od kiše kad su zaredale pjesme od Scorpions!
Na žalost, kao posljedicu je imalo to da sam koncert mega-kult grupe AXE gledao mokar do kože, promrzao i možda nakon 15 minuta otišao jer sam morao presvući odjeću i malo se ugrijati. Kako sam kasnije čuo, njihov koncert je bio jedan od highlight-a cijelog festivala. Smola. Zaboravih reći da su organizatori napravili još jedan nevjerojatan propust: stavili su u isto vrijeme 2 njemačka heavy metal benda: MSG i Gamma Ray! Što zbog kiše, što zbog gore navedenih razloga nisam uopće imao priliku otići barem baciti pogled na koncert Gamma Ray-a.
Kad sam se suh vratio u festivalsku zonu na glavnoj pozornici su već uvelike svirali Blue Oyster Cult. Koliko god se godinama trudio nikako nisam uspio uloviti „to nešto“ što bi me privuklo tom bendu. Znam da su jako cijenjeni, znam da su jako influentni, znam da imaju albume u koje se mnogo ljudi kune ali meni su u cijeloj toj plejadi bendova koji su se pojavili 70-tih nekako promakli ili ostali neshvaćeni.
Još jedan od takvih bendova je Tygers of Pan Tang. Jedna od ikona NWOBHM, bend kojem su i Maideni nekad gledali u leđa mi je također prošao kroz šake a da se njegov pelc u mom srcu nikad nije primio. U tom bendu je nekad i moj gitaristički uzor Joh Sykes svirao ali što vrijedi kad je rezultat – ništa! Kurioziteta radi, to je bend koji je tamo 1981. ili 1982. na turneji po bivšoj Jugoslaviji imao daleko više posjetitelja na koncertima nego na turneji iste godine po UK a kako legenda kaže prodao je i više ploča!
Bend čiji je koncert bio bezeciran za 18:15 na Rock stage-u sam željno isčekivao! Gotthard! Malo bendova bi se oporavilo nakon pogibije takvog pjevača kakav je bio Steve Lee pa sam s nestrpljenjem želio vidjeti kakav će biti novi pjevač Nic Maeder. Na cd-u je zvučao sasvim ok, gotthardovski ali opet nije bio Lee-jev klon. Koncert je počeo s pjesmom Dream On s meni najboljeg njihovog albuma Lipservice i odmah nastavio s Top of the World sa albuma Human Zoo. Teško je zaboraviti Steve Lee-ja jer je osim pjevačkih sposobnosti bio i izvrstan frontman ali bilo bi nepravedeno ne reći da se Nic Maeder fantastično snašao u glavnoj ulozi! Za mene je posebno bio impresivan trenutak kad je cijeli bend napustio pozornicu i ostavio Nica da uz pomoć klavijaturiste otpjeva pjesmu One Life, One Soul! Cijeli se plato ispred Rock stage-a tresao u emocijama! Ako je to uspio iskontrolirati onda mu više ništa ne može biti problem. Trošiti riječi o ostatku benda i pjesmama je bespotrebno jer je Gotthard jedan od najboljih bendova uživo koji postoje. Kad uživo čujete Fist in your Face, Lift you up, Anytime Anywhere sve vam postane jasno.
U isto vrijeme ali na Sweden stage-u su svirali Ugly Kid Joe ali nisam imao nikakve želje propustiti ni jednu sekundu Gottharda e ne bi li ih vidio. O njima imam ionako dvojako, blago sumnjivo mišljenje... Odmah nakon koncerta Gottharda sam odjurio u press tent na konferenciju mog omiljenog King Diamonda! Jeeeessss. U 20:10 u press šator su počeli ulaziti članovi benda KING DIAMOND na čelu s nekim malim čovječuljkom u kožnoj jakni i s crnom vunenom kapom na glavi. Iako sam lice Kim Bendix Petersena vidio i bez maske moram priznati da mi je trebala cijela vječnost da tog čovječuljka povežem sa jednim od najvažnijih ikona heavy metala i jednog od mojih osobnih favorita!
Dolje potpisani Saša Jurišić je imao priliku u nekoliko navrata postavljati pitanje Kingu i bendu (basisti Hal Patinu vezano za Pretty Maids, gdje je svirao na 1 albumu i turneji) ali pitanje koje je kasnije izazvalo dosta polemike na metal forumima je bilo:
vidiš li ikakve sličnosti između sebe, King Diamonda i Darth Vadera, jer ste obojica, Kim Bendix Petersen i Anakin Skywalker počeli na strani dobra pa se onda okrenuli mračnim silama? Odgovor je bio vrlo zanimljiv: nisam nikad gledao Ratove zvjezda!!! Stari moj, možda nisi, ali nema tko to kasnije nije prokomentirao :)